Povijest

Iz davne prošlosti potječe čak i legenda o samojedu. Postoji legenda da su Samojedi, pleme koje je nekada naseljavalo centralnu Aziju, živjeli sa svojim psima. Legenda govori o pustinjskim ljudima koji su prije više od 35000 godina, bježeći od neprijatelja prema sjeveru kroz Mongoliju, došli do ledom okovanog Arktika. Legenda dalje priča o psima krem boje, čije je krzno izblijedjelo na arktičkom suncu kada su jednom zauvijek napustili pustinju, poprimivši srebrni odsjaj teritorija okovanog ledom koji su naselili.

Sada nekoliko riječi o tim psima i ljudima iz legende. Samojedi su Azijati, vjerojatno preci današnjih Mongola. Vjerojatno su počeli migrirati sjeverozapadno iz svoje postojbine tijekom kasnog Pleistocena kada i ostali pripadnici mongolskih plemena koji su se raširili na sve strane u potrazi za hranom. Neki od tih Mongola su prešli Beringov prolaz i postali prvi stanovnici na sjevernoameričkom kontinentu. Karakteristika pripadnika ovog naroda su nizak rast i žućkasta boja kože. Danas je jo ostalo ukupno oko 50.000 pripadnika ovog naroda. Većina ih danas govori ruski ili turski. Dvije osnovne grupe su Neneci i Enci.
Pleme Samojedi bili su poznati po njihovim Bjelkiersima (bijelim psima).U Rusiji su te pse zvali Vojnajka što znači pas vođa ili čuvar ali i ratni pas. Bjelkiersi su ostali netaknuti po pitanju čovjekovog učešća u njihovom uzgoju i parenju. Razvijali su se sami i prirodnom selekcijom su postali snažni psi koji su mogli pomagati svojim vlasnicima, Samojedima u lovu i čestim selidbama. Nekoliko pasa samojeda moglo je vući na saonicama i ubijenog medvjeda teškog preko 600 kg. Drevno nomadsko pleme centralnog dijela sjevernog Sibira - Samojedi ili Neneci oduvijek su se oslanjali na svoje bijele pse.
Ovaj pas nikada nije postao lovac, ali se zato ubrzo prilagodio za vuču, postao čuvar i vjerni suputnik. Samojed nije tipičan pas čuvar, on jednostavno veselo najavi dolazak svakog gosta. Samojedi su bili jedinstveni među eskimskim plemenima po osobnom i radnom kontaktu sa psima. Često su članovi obitelji uzimali pse da s njima spavaju u velikim šatorima od sobove kože (Chooms) pod pokrivačima od topla sobova krzna jer su ih psi dodatno utopljavali. Djeci su dopuštali da se igraju sa štencima, a ako su kuje iz nekog razloga bile nesposobne ili nepodobne za dojenje, žene su osobno hranile i podizale mladunčad. Ta činjenica najbolje pokazuje koliko je pleme Samojeda cijenilo i ustrajno socijaliziralo svoje pse.
Prvi opis bijelih pasa nalazimo u djelima Adama Branda iz 1690. godine.
U 17. i 18. stoljeću počela su istraživanja nepreglednih pronstranstava Sibira. Već u to vrijeme su se otkrile i karakteristike Bjelkiera. Ljepota je nadvladala i vrlo često su poklanjani kao specijalni poklon europskim istraživačima. Ti psi su uživali kao kraljevski psi i bili su posebno čuvani od došljaka. Rusi su ubrzo vidjeli vrijednost tih pasa za vuču saonica istraživača. Glas o snažnim i izdržljivim psima vrlo brzo se proširio među istraživačima. Pustolov Took napisao je 1779. godine da Samojedi "upotrebljavaju svoje pse za vuču saonica... i da nose odjeću od čupavog psećeg krzna". Trgovci krznom koji su putovali u Sibir radi samurovine doveli su u Englesku prve primjerke te pasmine.
Rus Aleksander Trontheim je bio posebni agent koji je nabavljao Bjelkierse za rusku vladu. Njega je unajmio Norvežanin Fridtjof Nansen kako bi mu nabavio pse za njegovu buduću ekspediciju.
Nansen je bio profesor na sedam odjela norveškog sveučilišta. On je dizajnirao i izgradio brod "The Fram" koji koristio za putovanja u svojim istraživanjima Arktika. Brod je bi tako dobro napravljen da je izdržao 5 ekspedicija u 35 godina. Nansen je bio vrlo metodičan i vrlo brzo je razvio najbolje metode za istraživanje Arktika te je isto tako vrlo brzo zaključio koji će mu pas u tim putovanjima najbolje poslužiti.
On je razumno odlučio da su Bjelkiersi pravi psi koji njemu trebaju.
U svoju prvu polarnu ekspediciju 1890. godine Fridtjof Nansen poveo je 28 pasa s kojima je u kajaku pokušao doći na Sjeverni Pol. Na žalost pokušaj je propao i ni jedan od tih pasa nije preživio.
Ipak njegov rad je jako puno utjecao na buduće istraživače Arktika i Antarktika u posljednjim godinama 19.stoljeća.
Vrlo često se u dokumentima koji su ostajali nakon ekspedicija na Sjeverni i Južni pol nailazi na opise samojeda.
Prvi europski istraživači tog područja opisivali su dugodlake bijele, crne i crno-bijele pse. Godine 1889. Ernest Kilburn-Scott doveo je kući jednog psa, a on i njegova žena postali su veliki obožavatelji i uzgajivači pasa samojeda. Kuja imenom "Etah" predvodila je zapregu norveškog istraživača Roalda Amundsena na njegovoj prvoj ekspediciji na Južni pol 1911. godine.
Pasmina je rano ustanovljena i u Australiji, ubrzo nakon što je Scott poveo samojede u drugom pokušaju osvajanja Južnog pola.

Samo 12 pasa te pasmine dobilo je priznanje za utemeljenje pasmine samojeda kakve danas imamo. Većinu su doveli istraživači i engleski uzgajivači koji su putovali u te daleke krajeve.


Vrlo često se nailazi na slike samojeda koji prave društvo kraljevskim obiteljima u Rusiji, Engleskoj i Italiji.
Princ i princeza od Walesa
Ruska kraljevska obitelj

Crna boja krzna selekcijom je eliminirana, a čista, blistavo bijela danas je gotovo univerzalna. Dopuštene su još i bijela s kremastom i potpuno kremastom bojom, koja se na izložbama baš i ne preferira, ali je važna kod uzgoja zbog pravilne pigmentacije.


Danas se na izložbama sreću dvije vrste samojeda: jedni koji svoje porijeklo imaju iz uzgajivačnica u nordijskim zemljama - snažni, višlji i s manje dlake i drugi iz engleskih uzgajivačnica (često ih uvoze Talijani) koji su niži, nježniji ali s puno bogatijom dlakom i prepoznatljivim nasmješenim izgledom.
Bez obzira na porijeklo, posebno za vlasnike, to su ipak najljepši psi pa bili oni i "obični" kućni ljubimci.